Odgojiteljica vrtićne skupine Ježići, Tomislava Papić Miškulin, prezentirala je temu „Razvoj samoregulacije u odnosu na dob 3 – 5 godina“.
Objasnila je da djeca u dobi od treće do pete godine često doživljavaju snažne emocije, osobito ljutnju i frustraciju. Iako su djeca u ovoj dobi već verbalna i mogu razgovarati o onome što im se događa, emocije ih i dalje često preplavljuju pa snažno reagiraju na različite situacije. Primjerice, sukob oko igračke ili odbijanje prijatelja koji se trenutno ne želi igrati s njim, može izazvati snažnu emocionalnu reakciju. Takve reakcije često se izražavaju kroz plač, ljutnju ili povlačenje.
Djeca tijekom dana prolaze kroz mnogo različitih situacija koje mogu izazvati različite emocije. Ponekad se vraćaju ranijim oblicima ponašanja poput sisanja palca. To je način na koji pokušavaju smanjiti napetost i ponovno uspostaviti osjećaj sigurnosti.
U ovoj dobi često se pojavljuju različiti strahovi. Djeca mogu zamišljati čudovišta ili strašne likove te o njima razgovarati s drugom djecom. Važno je razumjeti da su ti strahovi za dijete stvarni i da ih treba shvatiti ozbiljno.
Također, teško im je prihvatiti gubitak ili činjenicu da nisu prva u nekoj aktivnosti. Ponekad reagiraju verbalnim sukobima ili prijetnjama poput: “nećeš biti moj prijatelj”. Za djecu su prijateljstva u ovoj dobi izuzetno važna pa takve situacije doživljavaju vrlo intenzivno.
Počinju osjećati složenije emocije poput srama, ljubomore, zavisti, razočaranja i sumnje u sebe. Te emocije su im teške pa ih mogu preplaviti. Zbog toga ponekad reagiraju ponašanjem koje nije u skladu s pravilima.
Važno je da odrasli primijete konflikt i uključe se u razgovor s djecom. Potrebno je pomoći djeci razumjeti što se dogodilo i kako se svatko od njih osjeća. Razgovor i usmjeravanje pomažu djeci razvijati empatiju i uče ih kako rješavati sukobe. Inače, samoregulacija se počinje intenzivnije razvijati od tri i pol – četiri godine života.
Što pomaže?
Plakat emocija – pomaže djeci da prepoznaju i imenuju svoje osjećaje, pokažu kako se osjećaju i razgovaraju o situacijama koje su izazvale određenu emociju. Vizualni materijali potiču svakodnevnu komunikaciju o emocijama.
Emociometar – pomaže djeci razumjeti jačinu emocija, pomoću različitih razina ili boja djeca mogu osvijestiti kada emocija postaje jača, a to im pomaže naučiti prepoznati trenutak kada trebaju pomoć ili smirivanje.
Stolica pričalica i stolica slušalica – jedno dijete govori o svojoj situaciji i osjećajima, dok drugo dijete aktivno sluša. Ova metoda pomaže djeci razvijati komunikaciju, razumijevanje i suradnju.
Društvene igre i razvoj emocija – društvene igre potiču interakciju među djecom i razvoj socijalnih vještina. Djeca kroz igru uče čekati red, poštivati pravila i izražavati svoje osjećaje. Takve aktivnosti doprinose razvoju samoregulacije i međusobnog razumijevanja.
Odgojiteljica zaključuje prezentaciju činjenicom da je razvoj samoregulacije dug proces u kojem djeca trebaju podršku odraslih, te da kroz razgovor o emocijama i razumijevanje postupno uče kontrolirati svoje emocije i ponašanje.
Odgojiteljica Ruža Šimunić je prezentirala je korištenje emociometra. Emociometar je vizualni alat za prepoznavanje emocija. Prikazuje obično tri faze: žutu, narančastu i crvenu, a u skupinama se koristi za smanjenje konflikata, jačanje empatije, povećavanje osjećaja sigurnosti.
Emociometar pomaže djeci da prepoznaju emociju, nauče kako se smiriti, razvijaju samokontrolu, nauče prihvatljivo ponašanje, razumiju granice.
Odgojiteljica je objasnila osjećaje koji se javljaju u žutoj fazi i kako odgojitelj može pomoći djetetu da osvijesti te osjećaj, kako ne bi postjali intenzivniji i prešli u narančastu fazu (kratka pauza, izlazak van ili kretanje u prostoru – ples, vježba i sl., imenovanje emocije, disanje…)
Istaknula je i važnost postavljanja granice, primjerice: „Ne bacamo stvari.”, „To nije sigurno.”, „Maknut ću igračke dok se ne smiriš.”
U narančastoj fazi ljutnja postaje jača, a obično se javlja ako ignoriramo žutu fazu.
U narančastoj fazi pomažu: baloni gnječalice, duboko disanje, skakanje uz jako odražavnje nogama o pod, razgovor s odraslom osobom.
Korisne rečenice: „Tužan si što je igra gotova.”, „Vidim da si ljut.”, „Ljut si jer moraš prestati.”.
Ako ne reagiramo u narančastoj fazi, emocije eskaliraju u crvenu fazu. Da se to ne bi događalo važno jer pričati s djetetom o prepoznavanju žute i narančaste faze i naučiti ga kako se smiriti.
KOREGULACIJA je proces u kojem se emocije jedne osobe stabiliziraju uz pomoć druge osobe. Koregulacija ne uspijeva svaki put i to je normalno, no dijete se obično brže smiruje kad je odgojitelj ili roditelj smiren, topao i prisutan.
Da bi se dijete naučilo samoregulaciji mora najprije imati iskustvo koregulacije (učimo se smirivati nakon što smo stekli to iskustvo s drugom osobom)
Odgojiteljica je naglasila važnost postavljanja granica prilikom emocionalnog ispada.
Potrebno je pokazati razumijevanje, verbalizirati što se događa, postaviti granicu (jasno, dosljedno, mirno – kako bi sačuvali odnos), kada sve prođe zahvaliti djetetu. Zahvala djetetu treba biti kratka, topla, povezana s ponašanjem (u dobi od 3.-5.g. djeca ne uče iz „bravo”, nego navođenjem konkretnog ponašanja), ovaj korak je jako važan, a djetetu treba zahvaliti 5-10 minuta nakon smirivanja. Primjerice: „Hvala ti što si pospremio igračke.”, „Sad imamo više mjesta za igru. ”, „Hvala što nisi odustao, iako je bilo teško.”, „Vidim da si se baš trudio, hvala ti. ”, „Hvala što čekaš red.”, „Hvala što si koristio riječi umjesto udaranja.”
Za dijete u dobi od 3 – 5 godina zahvala znači „Vidim te i primjećujem tvoj trud.”. Dijete ne treba strogoću, treba sigurnost.
Odgojiteljice su podijelile iskustva s korištenjem „Emociometra“ i aktivnosti „Stolica pričalica, stolica slušalica“ u svojoj skupini.
