Jaslične skupine Loptice (odgojiteljice Petra Katalinić i Mia Nekić) i Bubamare (odgojiteljice Suzana Šimić i Senka Šolić) pripremile su i prezentirale temu „Razvoj samoregulacije u odnosu na dob 1-3 godine“.
Govorilo se o karakteristikama emocija djece rane dobi koje su spontane i izravne, a upravo zbog toga što su tako izravne, nestabilne, burne, intenzivne dijete ima najmanje mogućnosti shvatiti što mu se događa, pa ga te emocije preplavljuju.
Jedna od metoda pristupa je preusmjeravanja pažnje, no trebamo paziti da to ne koristimo prečesto, da stalno „ne spašavamo“ dijete od nekog emocionalnog stanja – kako ne bi uopće iskusilo „negativne“ emocije.
Govorilo se i o separacijskoj krizi koja je karakteristična za ovu dob i u kojoj dijete svako „NE“ doživljava jako osobno, kao da smo odbili njega. Vrlo je često prisutno testiranje granica odraslih osoba i emocionalni ispadi kada nije po njihovom. Emocionalni ispadi su u ovoj dobi normalna razvojna faza, jer djecu emocije preplavljuju, a mogu imati i senzorne poteškoće zbog previše različitih senzacija i potreba.
Omalovažavanje djetetovih emocija, kažnjavanje ili ucjenjivanje je doslovno napuštanje djeteta u njemuj teškoj situaciji.
Aktivnosti koje se mogu koristiti u ovoj dobi su čitanje slikovnica o emocijama, dramatizacija pomoću lutaka, „Ruka koja želi udariti, noga koja želi srušiti“ (uz glavnu poruku da možemo lupati rukama i/ili nogama, ali ne prijatelje i igračke, te uz poučavanje kako to raditi), Emociometar, Maske osjećaja, Vježbanje pred ogledalom (prepoznavanje osjećaja, kako izgledam kad sam ljut, tužan…)
Govorilo se i o činjenici da većina odraslih prema emociji ljutnje ima drugačiji odnos nego prema bilo kojoj drugoj emociji, što je jako povezano s načinom na koji smo odgajani i koliko je nama tijekom odrastanja bilo dopušteno iskazivanje ljutnje, a djetetu je baš tad najvažnije da shvati da ga prihvaćamo i volimo. Kada djeca u emociji ljutnje iskuse odbijanje ili ljutnju odrasle osobe izazvanu njihovom emocijom, oni to doživljavaju jako osobno, pojavljuje se misao/osjećaj „ne vrijedim, nisam dovoljno dobar, ne vole me“, javlja se negativan koncept.
Za razliku od toga, kada imamo kapaciteta utješiti djete, ono će u nekoj sljedećoj situaciji, prije nego što ga preplavi emocija ljutnje, potražiti našu pomoć i moći čuti što želimo od njega.
Odgojiteljica Mia Nekić sudjelovala je na online radionici „Samoregulacija“ i o tome održala prezentaciju. Osim o samoregulaciji govorila je i o koregulaciji kao interaktivnom procesu oblikovanja i podrške razvoju samoregulacije od ranog djetinjstva do mlađe i odrasle dobi kroz međuodnos djece, mladih te značajnih odraslih (roditelji, odgojitelji, učitelji, treneri…). Naglašena je važnost uspostavljanja toplog, njegujućeg odnosa; stvaranja sigurnosti i strukture okruženja, podučavanja vještinama samoregulacije.
Ponuđene su tehnike koje pomažu nama, a možemo ih primijeniti i u skupini poput trbušnog disanja 4 – 7 – 8 koje se koristi za smanjenje stresa i opuštanje (udah kroz nos brojeći do 4, zadržavaje daha brojeći do 7, izdah na usta brojeći do 8). Raspravljalo se i o tome što možemo i što ne možemo kontrolirati:
Provođenje programa počinje već u jasličkoj dobi, a u skupinama su uređeni mirni kutići /kutići emocija.
Svakodnevno se provode aktivnosti koje uključuju elemente ovog programa.
